Uspomena

Ležim
Oko mene noć
Duga, gluha noć
U daljini, kao stotinama godina daleko,
Čuje se vjetar
Hladan zimski vjetar
Koji šapuće
Pa urliče
Pa opet šapuće
O staroj ljubavi
O onoj noći
O onom danu
Danu kad se sve promijenilo
Još se mogu da sjetim tvog pogleda
Pogleda ko u malog djeteta
Punog neke meni nevidljive energije
Snage
Želje
Pokornosti
Pogleda koji je nepomično pratio svaku liniju mog tijela
Mog nagog, blijedog tijela
Tijela koje je strepilo
Drhtalo
Žudjelo
Žudjelo za tvojim pogledom i dodirom
I tako stajaše
Jedan nasuprot drugog
Tvoj dječački pogled
I moje žensko tijelo
Kad bi barem vrijeme stalo u to trenutku
Kad se barem nikad ne bi dotakli jedno drugog
Ostali vječno svaki na svojoj strani
Zureći i trepereći
Odvojeni
No sreća im nije bila naklona
Te se s užasnom silinom
Uzbuđenja
Želje i
Strasti
Spojiše
Spojiše kao što se nitko do tad
Ni niko od tad
Nije spojio
Tijelo je dobilo što je htjelo
A pogled je iskusio što je gledao
I žarko priželjkivao
No kamo nakon tog
Nakon silovitog spajanja
Spajanja koje je trajalo svega djelić sekunde
No koje se zbog svoje jačine činilo kap vječnost
Kamo se svom tom gomilom strasti
Novonastale žudnje
Kamo s novim priželjkivanjima
S novim strahovima
Kad je sve što im je bilo dano
Bio taj malen djelić sekunde
Sekunde koja će vječno ostati urezana
Duboko u njihove duše
Kako nastaviti
Kako se pretvarati da ničeg nije bilo
Kako zaboraviti
Nije lako
Iako, na sreću,
Uspomene blijede
Postaju daleki duhovi naših prijašnjih života
Samo mrlje na papiru
No mrlje koje su vrlo lako razliju
Duhovi koji uvijek progone
Uspomene koje uvijek bole
Tako malo je dovoljno
Jedan pogled
Jedan dodir
I sve opet počinje iznova
Baš kao u onu
Dugu, gluhu noć
Daleko od svih
Samo vjetar što puše